Zdravstvo u Srbiji je na papiru javno, a u praksi delom privatno. Javno osiguranje pokriva gotovo sve građane, ali pacijenti veliki deo troškova plaćaju sami, najviše za lekove i za lečenje koje u javnom sistemu ne mogu brzo da dobiju ili u koje nemaju poverenja. U oba dela tražnja postoji; zaostaje način na koji su finansiranje, kadrovi i ponuda organizovani da joj odgovore.
Bolnice se iz javnih sredstava finansiraju uglavnom prema kadrovima i resursima kojima raspolažu, a primarna zaštita najvećim delom bez obzira na rezultate: tek mali deo bolničkog budžeta vezan je za slučajeve koje bolnica leči. Takav način finansiranja malo nagrađuje kraći boravak, operaciju u dnevnoj bolnici ili skrining koji sprečava hospitalizaciju. Pitanje za javne politike je kako plaćati da ista sredstva donesu više usluga i bolju zdravstvenu zaštitu.
Pripremili smo podatke na kojima počivaju analize zdravstva koje je Svetska banka uradila za Srbiju i Crnu Goru, od evropskih poređenja i tokova finansiranja do pojedinačnih računa ispostavljenih osiguranju, a privatno tržište koje postoji uz javni sistem poznajemo ustanovu po ustanovu.
Javni osiguravač godinama, kroz jednogodišnje ugovore, nabavlja od privatnih pružalaca kapacitete koji mu nedostaju u nekoliko niša, kao što su operacije katarakte, vantelesna oplodnja i dijaliza, dok većina klinika ostaje mala, nudi ponešto od svega i oslanja se na lekare i upute iz javnog sistema. Finansijski izveštaji pokazuju računicu: javni ugovori pokrivaju fiksne troškove, a maržu donose pacijenti koji plaćaju sami i dobrovoljno osiguranje; što pružalac više zavisi od osiguravača, to sporije naplaćuje svoja potraživanja. Najbolje rezultate ostvaruju pružaoci koji se specijalizuju tamo gde je ponuda oskudna, zadržavaju svoje lekare i drže ravnotežu među platiocima.
Ovo tržište poznajemo firmu po firmu, sve do toga ko koliku dobit ostvaruje, a javni sistem na koji se oslanja iz višegodišnjeg rada na analizi njegove potrošnje.